Moj svijet

I nocas opet bijezim od proklete stvarnosti,skrivam se iza cudnog svijeta totalne nerealnosti.Iza svijeta gdije postoji netko,netko tko moju dusu barem truncicu kuzi,bez obzira na moju proslost ipak se s mojim prokletim srcem druzi.Bijezim u svijet kada padas uvijek bas uvijek ruku ti pruze tihim sapatom kazu hajde,hajde ustani druze.....

Nocas cu dusi otkriti poslijednju tajnu odves cu je u nepovratnu zemlju sjajnu.Odvest cu je na mijesto gdije je nista nece boljeti.gdije ce samo sebe voljeti,tamo gdije je tugi posljednja stanica di tisina nema granica.Pruzit cu joj posljednji dom i u miru oprostiti se s njom....

NE to nism ja,to je neka cudna slika mog izopacenog lika NE ne osijecam tijelo ne osijecamsvoj duh,sta je ovo polako gubim i sluh.Kroz gustu maglu u daljini vidim nesto cudno se zbiva moja majka uplakano lice rukama skriva.Prilazim blize da vidim o cemu se tu zapravo radi koga majka u drvenom ljesu po glavi gladi...NEEE to nisam ja...

Ja ne bojim se smrti niti onog sta poslje nje sljedi ne bojm se samoce sto u meni sijedi.Ja ne bojim se tisine niti da ostarim sam ja zivim tezak zivot iz dana u dan.Moji strahovi puno su veci,bojim se ljudi,ljudi sto preko duse mi hoce prijeci bojim se zla sto u ljudima kleci

Zivot je lazna predstava ljudske srece prikazana na realnoj pozornici surove boli,zivot je prokleta pojava koja smrt za oprost moli.Zivotni put ljudima je nepoznata tema koja u buducnosti sretnog zavrsetka jednostavno nema.Onaj tko zivotu pogleda duboko u oci shvatit ce da nikad nece moci ziv iz ove predstave poci.....

Stojim na raskrizju bolnog zivota posve sam poput sismisa u tamnoj noci gustom mijesecinom obasijan.Stojim pred putem svoje sudbine cekajuci boziju milost da mi se osmijehne da mi pokaze put ka izgubljenoj sreci,put za kojeg mi nitko nije htjeo reci.Cekam znak sa neba,cekam s bolnim grcem na umornom licu u daljini vidim prvu jutarnju pticu,vidim polako novi dan se radja,osijecam moja sreca je jos jedna bozija kradja...

Tamo gdije mrak ukrade dan tamo gdije smijeh postaje neostvareni ljudski san,gdije je tuga jaca od srece gdije se svaka ljubav gasi poput dogorijele svijece.Gdije se ljute suze ocekuju kao kisa poslje suse,tamo gdije vraziji sluga potkrada ljudske duse...TAMO GDIJE...???

Kako dalje kad crna noc ukrade prekrasan dan kad shvatis da ostao si na ovom svijetu bola posve sam,sam u pratnji nesretnog zivota,kad ti se po glavi samo gorka tuga mota kad u srcu osijetis prazninu osijetis da nemas kome o prokletoj boli reci kad ti suze patnje niz obraz pocmu tiho teci...kako dalje...??

Tesko je!Surova bol poput hladnokrvnog ubojice potisce ranjenu dusu zeljnu i najmanjeg svijetlog trenutka u najcrnju rupu moga i ovako vec mracnoga zivotaTijera me daleko od razuma,progoni poput ljudozdera gladnog mog posrnulog srca.Kao da joj nije dovoljno sto mi je uzela i zadnji tracak moje srece kao da joj nije dovoljno sta mi je ukrala tebe...

A gdije su sada svi?Svi ti prijatelji moji dok mi ranjena dusa pred zidom boli usamljeno stoji.Gdije su nestala ona obecanja u dobru i u zlu uvijek vi ste smnom tu!A zasto?Zasto bas sada ostao sam posve sam mozda jer nemam nista,nista osim srca da vam dam.Pitam se dal vam jos uvijek moje ime u zivotu nesto znaci,kamo je nestala ona nasa zajedno smo jaci...

Zasto neki ljudi svoje bogatstvo toliko skrivaju i njemu se raduju a nevide sve te ljude sto iz dana u dan na ovom sebicnom svijetu gladuju.Zasto bas ti ljudi misle da novcem mogu kupit sve a neznaju da se ljudska dobrota svojom skrtoscu kupit nemoze...

Oduvijek sam sanjao da sam ja jedan mali dijelic tvog zivota da ti se moje ime barem na tren po glavi mota.Oduvijek sam zeljeo u tvoje srce potajno uci da osijetim kako ime moje s tvojih zvuci,oduvijek sam znao da ti si moj neostvareni san kojeg nestrpljivo iscekujem iz dana u dan...

Duboko u dusi tiha patnja pije moju radost,krade moju mladost.Duboko u srcu cuci ljuta tuga mojoj ranjenoj sreci podmuklo se ruga,duboko iza bolne istine stojis ti,tvoje prekrasno lice a nemogu ga imati...

Nacrtan prokletim kistom od bozije ruke,proboden macem boli naviknut na muke.Isklesan od kamena od najtvrdje stijene bog naprevi srce i stavi ga u mene,a da bog popravi svoj jedini grijeh on nacrta tebe i posalje radost i smijeh..

Proklete duse poput podivljale vojske hladnokrvno stupaju ulicama ljudske srece nemilosrdno gazeci sve pred sobom,uporno se trude svojim macem boli doprijeti duboko do naseg srca svojim prljavim lazima otimaju i ovo malo dostojanstva sto je ostalo u nama.Bzuspijeno pokusavaju slomiti ono sto se slomiti neda,bezuspijesno pokusavaju pregaziti nasu vijeru u bolje sutra...

Ponekad u samoci moje sobe s dogorijelom cigaretom u ruci pitam se gdije je kraj ljudskoj muci,gdije je nestala carolija nekad rajskoga svijeta kome sada ljudska sreca toliko smeta.Pitam se tko je izbrisao one davne radosne dane tko brani ljudskoj sreci da poput carobnog jutra opet svane...pitam se...

Promatrajuci ljude onako sa strane shvacam da nitko nije rodjen bez proklete mane.Shvacam da nicija dusa nije u potpunosti cista da ljudski um u tudjim mukama od srece zablista.Shvacam da ljudi nisu dobrocudna bica kakvi se na prvi pogled cine,cim zagrebes po povrsini njihova crna narav mine...

Kome?Kome sam to ja na ovom oholom svijetu zapeo poput trna u oku da mi podari bol tolku.Zasto?Zasto bas mene na ovom svijetu srece on toliko nece,zasto moju dusu odbacuje kao zadnje smece.I sad se pitam cime,cime sam ja to zasluzio,mozda sto sam svu svoju dobrotu drugima pruzio...

Zivot!Zivot je dar sa neba tako neki ljudi meni kazu,a ja znam,znam da i ovaj put ti bas ti ljudi ponovo lazu.Uporno se trude...uvijeravaju me kako sreca postoji,govore da u svakom od nas ona potajno kleci kad je najteze svojom toplinom nase rane pazljivo ljeci.A ja...?sve sto vam na to sada dragi ljudi mogu reci jesu ove duboko iz duse napisane rijeci : Da je srece bilo moj zivot ostao bi samo jedan neostvaren san nekad sretne zene koja danas zivi u svijetu bola samo radi mene.Da je srece bilo ne bi sada ove rijeci vama pisao nit bi s umornog lica gorke suze rukama brisao....Da je srece bilo??

Dopusti mi..Dopusti mi da nocas utonem u posljednji san...u san gdije bol,tuga probudit me nikada nece...gdije iz mojih rana nice prekrasno rajsko cvijece...Dopusti mi..dopusti mi da odem.. da ovaj svijet zaborvim uz mir i tisinu lakse proslost prebolim..

I bas me briga...I bas me briga sta se prica..Sta ce ljudi reci zame jer znam...znam da ni oni nisu bez proklete mane.Kroz surov zivot moje naceto srce sreca nije ni truncicu pazila vec ostra bol skrivena duboko u meni pazljivo mi na dusu pazila..I bas me briga..briga me hoce li i sutra zame zarko sunce ponovo sjati ili ce moje slomljeno srce napokon zauvijek stati... i bas me briga...

Ne ja nisam svetac i ne zasluzujem da me Bog kao dobru dusu svojom dobrotom po istrosenom licu mazi, nit zasluzujem da me na ovom oholom svijetu od zlih ljudi tako silno pazi.Ja znam da nisam nevina osoba bijele duse i kroz moje srce povremeno hladan vijetar puse.Ne ja nisam andjeo nit sam crni oholi vrag to moja proslost zamnom vuce mracan trag..

U polutamnoj sobi suocen sa nepobijedivim strahom polako palim poslijednju svijecu sam sebi sapucem ja zaspati nesmijem ja sanjati necu.Ne..ne zelim tu laznu nadu ne zelim jos jedan prekrasan rajski san jer s novim jutrom ponovo budi se novi pakleni dan...

..padaj kiso..jer ja sam samo gorka sol..padaj kiso rastopi me ,uzmi svu moju bol..pada..padaj nemoj nikad stati uzmi dusu koja silno pati..povedi me ..povedi kroz svouju bujicu i posljednji put poteci niz moju mracnu ulicu..padaj ...padaj .. nemoj nikad stati..za tebe cu kiso posljednju suzu dati